Nastavno i stručno osoblje unutar obrazovnih institucija svakodnevno ima priliku napraviti razliku u životu svakog djeteta koje sjedi u školskim kupama. Senzibiliziranim pristupom u radu sa djecom nastavnici i nastavnice daju dodatnu vrijednost procesu obrazovanja, pružajući podršku u izgradnji resursa svojim učenicima kao i spremnosti za suočavanje sa izazovima koji su, neminovno, dio života svakog čovjeka.
Adekvatna podrška učenicima, oblikovana principima trauma-senzitivnog pristupa, potiče razvoj ličnih i grupnih resursa unutar učionice, u koju svakodnevno ulaze učenici, noseći sa sobom različite porodične dinamike, mogućnosti, vrijednosti i uvjerenja.
Sve njihove različitosti trebaju sigurno mjesto u kojem će se pokazati i biti vrednovane, sigurno mjesto u kojem se čuje glas svih, dolazi do izražaja individualnost, kao i potreba za samostalnošću, poštuje integritet njihove ličnosti, te je prisutna međusobna podrška i ohrabrenje. Ovakvo sigurno, vanjsko, mjesto potiče razvoj samopouzdanja, osjećaja odgovornosti, prihvaćenosti, samoefikasnosti, te razvoj pozitivne slike o sebi i prosocijalno ponašanje.
U sigurnom vanjskom mjestu ispunjene su naše osnovne fiziološke potrebe, nismo gladni, niti žedni, dovoljno smo čisti i toplo nam je; prisutna je podrška okoline, odnosno, zadovoljene su naše socio- emocionalne potrebe; postoji aktivna briga o našem dobrostanju i zdravlju; zaštićeni smo od opasnosti i potencijalno traumatskih događaja; podržana je naša pozitivna sliku o sebi i visoko samopoštovanje; prisutna je pravna sigurnost, kao i norme koje nas štite. Navedeni opis sigurnog vanjskog mjesta predstavlja sedam stubova sigurnosti, koji moraju biti zadovoljeni kako bi okolnosti u kojima se nalazimo bile doživljene kao siguran vanjski prostor. Nije li postojanje sigurnog okruženja, ili još konkretnije, odraslih koji ga stvaraju, pružajući podršku i ljubav, ono što bi svako od nas jednako priželjkivao za sebe sada i kada smo bili djeca? Postojanje sigurnog okruženja omogućava istraživanje i usidravanje „sigurnog unutrašnjeg mjesta“, konstrukta proizašlog iz tehnika imaginacije u radu na stabilizaciji u okviru Trauma programa. Sigurno unutrašnje mjesto predstavlja pronalazak resursa unutar sebe, koji doprinose doživljaju unutrašnjeg mira. Ova su dva procesa su nerijetko povezana tako da postojanje sigurnog vanjskog mjesta spontano potiče razvoj unutrašnjeg, koje zatim postaje resurs za bivanje, a ponekad i preživljavanje, u nesigurnom ili ugrožavajućem vanjskom kontekstu. U radu s djecom i mladima nephodno je obuhvatiti cjelovitost njihovog bića, sa svim potrebama, željama, strahovima i mogućnostima, kako bi okruženje, za čije smo kreiranje odgovorni upravo mi, za njih bilo siguran prostor, a mi figura sigurnosti.
Figura sigurnosti sluša i vrednuje svaku emociju koju dijete ili mlada osoba ispoljava, pronalazi „dobar razlog“ u razumijevanju ponašanja, i traga za neartikulisanom potrebom djeteta koja stremi da bude zadovoljena. Odrasli, nažalost, nerijetko rade suprotno, relativizirajući i ne gledajući dalje od „ponašanja koje remeti nastavni proces i ono što oni smatraju disciplinom“. U ovom trenutku pravimo izbor o tome da li ćemo mi biti figura sigurnosti koja će, prihvatanjem i adekvatnom podrškom, napraviti razliku u životu djeteta.
Kako bismo bili osoba kojoj se dijete obraća sa „neobaveznom temom“, komunikacija treba izaći iz okvira koje odrasli percipiraju kao svrsishodne; često su neobavezni razgovori iz kojih spoznajemo o djetetovim mislima, emocijama i doživljajima ključni u razumijevanju konteksta iz kojeg dijete dolazi, kao problema sa kojom se suočava.
Odgovoran i trauma-senzibilizovan pristup, učenicima daje osjećaj vlastite kontrole, kako nad procesima u kojima jesu, tako i nad principima i alatima kojima ih podučavamo i odgajamo.
Disciplina kao šesti element sigurnog okruženja (pravna sigurnost i norme koje nas štite), učenicima šalje poruku „Dok ste ovdje, možete biti potpuno sigurni“, što predstavlja temeljnu vrijednost za izgradnju sigurnog vanjskog mjesta. Kako bi se sigurnost osigurana svima unutar razreda, te potakla se adekvatna ponašanja, potrebno je ponašanje oblikovati definisanjem granica. Postoje određena načela, koja bi svi trebali slijediti, kako bi se granice ispravno formulisale. Prvo, postavljene granice ili pravila trebaju se odnositi na sve podjednako, dakle i na djecu, i na odrasle koji s njima rade, u pisanoj formi trebaju biti izložena na vidljivom mjestu u radnom prostoru, te dosljedno praktikovana. Važno je da djeca i odrasli zajednički usaglase postojanje, ali i funkciju granica i pravila, uzimajući u obzir poštovanje potreba i integriteta ličnosti, a zatim odrediti posljedice, logične i jasno uočljive, njihovog neslijeđenja. Participacija u odabiru i definisanju pravila i posljedica, direktno potiče samokontrolu u ponašanju i preuzimanju odgovornosti za svoje postupke. Dosljedno implementiran, ovo je siguran put ka izgradnji samostalnosti, zrelosti, savjesnosti i emocionalne sigurnosti. U ovom procesu treba imati u vidu da blagost i strogost nisu suprotnosti, već dijelovi iste sredine – implementiranje dogovorene posljedice neispunjavanja pravila treba biti rezultat smirenog promišljanja o situaciji, nikako „ventil“ za ličnu frustraciju i oslobađanje osjećaja nemoći i ljutnje zbog nastale situacije. Kako bi se potaklo adekvatno ponašanje i prevenirali svi oblici nasilja u sigurnom prostoru, može se sačiniti Ugovor o odricanju od nasilja – potpisnici su svi oni koji su učestvovali u izradi pravila i definisanju posljedica koje Ugovor podrazumijeva. Svojim potpisom svi uključeni izjavljuju da su upoznati i saglasni sa svim elementima Ugovora.
Neka učionica (p)ostane sigurno mjesto za sve
Postojanje vanjskog sigurnog mjesta, kod djece i mladih potiče razvoj osjetljivosti na nasilje, te kreira nultu stopu tolerancije u odnosu na sve oblike nasilja. Boravak u sigurnom okruženju, koje nas uči nenasilnoj komunikaciji i razrješenju konflikta, doprinosi pozitivnoj slici o sebi i izgradnji ličnih i grupnih resursa, ohrabrujući prosocijalno ponašanje. Siguran kontakt potvrda je da grubost ne mora, i ne smije da se trpi, te šta jeste i nije sigurnost. S tim osjećajem djeca i mladi osnaženi su potražiti podršku i zaštitu. Sigurno vanjsko mjesto prevencija je prešućivanja nasilja.
Umjesto zaključka, ostavit ćemo na razmišljanje onima koji čitaju ovaj tekst, pitanje da li su spremni u školskoj godini koja je pred nama, (p)ostati sigurno vanjsko mjesto djeci i mladima s kojima rade, osoba od povjerenja koja čiju će podršku nositi sa sobom i van učionice, jer im je, kreiranjem sigurnog mjesta unutar učionice, pomogla u izgradnji svojih sigurnih unutrašnjih mjesta, svojih resursa i snaga, koji će im biti zaštita i snaga u manje sigurnim okolnostima.
