Zašto trebamo trauma-senzitivne škole?

2024-02-28T14:39:15+00:00

Potencijalno traumatski događaji su, nažalost, često iskustvo pojedinca tokom života, ne poznaju granice dobi, spola, društveno – ekonomskog statusa, rase, etničke pripadnosti, geografskog porijekla ili seksualne orijentacije. Nerijetko su upravo škole mjesta u kojima se posljedice traumatskih događaja, u vidu specifične simptomatologije, manifestuju u učionicama i interpersonalnim odnosima unutar školske zajednice. Najčešći simptomi koje djeca ispoljavaju nastavnici i nastavnice opažaju u vidu smanjene inicijative, smetnji u pažnji, te različitih nepoželjnih oblika ponašanja. Iako su djeca i mladi u stalnoj i sve većoj izloženosti potencijalno traumatskim događajima, reakcije djece na traumatske događaje se i dalje ne razumiju dovoljno. Traumatska iskustva utječu na emocije, ponašanje i socijalne odnose, koje nastavnici i cjelokupna školska struktura imaju potencijal prepoznati i trauma-senzitivnim pristupom preoblikovati iz negativnih i odbijajućih reakcija, u pozitivne i saradničke. Djeca koja imaju iskustva i bore se s posljedicama traume nalaze se u svakoj učionici, školi i zajednici, a odgovornost odraslih je istu prepoznati i spriječiti produbljivanje posljedica.

 

Ukoliko školu posmatramo kao najznačajniju zajednicu za djecu, nakon isključive usmjerenosti na vlastitu porodicu, često upravo od škole i nastavnog osoblja očekujemo brza rješenja za probleme koji nastaju izvan, kao i unutar škole. Škole su međutim često te kojima nedostaje podrška u edukovanju i usavršavanju nastavnog osoblja koje znati treba prepoznati, odgovoriti i adekvatno adresirati traumatsku problematiku.

 

Osnovu trauma-senzitivnog pristupa obrazovanju predstavlja prepoznavanje i razumijevanje simptoma, te podršku i stručnu pomoć. Trauma-senzitivna praksa u obrazovanju treba osigurati sigurno okruženje u kome se učenici osjećaju podržano, te biti usmjereno na adekvatnu podršku u procesu izgradnje ličnih resursa učenika, kao i kapaciteta za ostvarivanje zdravih interpersonalnih odnosa, što takođe može potaknuti i doprinijeti boljem akademskom uspjehu. Jasno je da kratkoročna i trenutna promjena sistema formalnog obrazovanja predstavlja prevelik i nerealan cilj. Međutim, pronaći prostor u postojećem sistemu gdje je zajednički rad na integraciji trauma-senzitivnog pristupa u obrazovanju mladih u radu škola moguć, djeluje kao dobar prvi korak.

 

Riječ nastavnika i nastavnica učesnika programa:

 

“Dogodila se promjena u komunikaciji sa kolegama kada su u pitanju učenici koji “iskaču iz okvira” (ometaju časove, imaju problem u komunikaciji sa drugim učenicima, nepoštuju dogovore i/ili autoritet….); sada razgovor o njima počinjem sa tim šta je uzrok tog ponašanja (šta je dijete doživjelo, te se zbog toga tako ponaša). Pomjeram fokus sa ponašanja na uzrok takvog ponašanja. Obično je riječ o učenicima koji su doživjeli neko traumatično iskustvo ili ga još uvijek doživljavaju. Otkrivanjem uzroka, kolege postaju empatični i ponašanje takvih učenika više ne shvataju kao problem, nego kao vid “poziva u pomoć”, spremni su da se potrude oko tog učenika, da mu daju “šansu”.” 

 

“Primijećujem vlasitu promjenu jer na problem traume više ne gledam kao na iskustva koja se dešavaju “tamo negdje”, već se mirnije i odlučnije hvatam u koštac sa onim što je odgovornosti mene kao odrasloga u procesu. Više ne čekam “druge”, da preuzmu odgovornost. Mislim da je to promjena u kojoj se zaista ugodno osjećam.”

 

Projekat “Trauma-orijentirani mirovni rad u BiH” uključuje, u okviru dva programa povezuje i ojačava nastavno osoblje i mlade predstavnike i predstavnice organizacija civilnog društva iz 20 lokalnih zajednica sa prostora cijele Bosne i Hercegovine.

 

TOMRuBiH implementiramo u partnerstvu sa Fondacijom Wings of Hope Njemačka, uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke.