Uprkos brojim sudskim utvrđenim činjenicama o ratnim zločinima počinjenim tokom ratova devedesetih godina prošlog vijeka, 20 i više godina kasnije trajni mir još uvijek nije stabilan. Ovaj nerijetko bolan proces otežava neznanje, ignorisanje žrtava, javno veličanje odgovornih za kršenja ljudskih prava, kao i postojanje etnički pristrasnih i međusobno suprotstavljenih narativa o događajima, žrtvama i odgovornim akterima. Nedostatak konstruktivnih i inkluzivnih dijaloga među mladima o naslijeđu sukoba dodatno otežava prihvatanje odgovornosti i suočavanje sa posljedicama. Različita sjećanja na sukobe prenose se i na mlade generacije. Formalni obrazovni programi ne nude prikaz nedavne prošlosti koji je zasnovan na sudski utvrđenim činjenicama, već nažalost, selektivne i etnički pristrasne informacije o ratnim događajima. Znanje mladih o prošlosti, kao i o fenomenu transgeneracijskog prenosa traumatskog iskustva je stoga veoma ograničeno. Aktivnosti koje osmišljavaju, organizuju i sprovode mladi naročito nedostaju na nivou lokalnih zajednica, koje treba da predstavljaju osnovu društvenih inicijativa i dijaloga. Kroz naš višegodišni rad prepoznajemo mlade ljude kao ključne aktere u izgradnji trajnog mira, a podršku jačanju njihovih resursa kao dugoročni cilj našeg rada. Neopterećenost mladih direktnim iskustvom rata, kao i otvorenost za saradnju čine ih nezaobilaznim učesnicima u procesu suočavanja sa prošlosti.